beats by dre cheap

Da li zaista možemo sve sami?

Pitam se da li čovjek stvarno može sve sam, da li se može sam probuditi, svjetlost ugledati, ustati na noge, otvoriti prozor, udahnuti, osjećati hladnoću ili toplinu, osjetiti lijep miris ili neugodan, čuti zvuk ptica, ljudskog glasa, zvuk psa, mačke, vidjeti brda, nebo, oblake, kako pada kiša, čuti grmljevinu, kupiti hranu bez imalo rada, raditi bez pronalaska posla kojeg voliš ili ne voliš, zapitati se odakle sam došao, koji je smisao mog postojanja, ko me uzdržava, bez koga ovo sve ne bih ni mogao imati? -Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste. (Al-Baqara, 18) Koliko se ljudi danas sve ovo upitalo, a i pored svih odgovora on je slijep, ne želi da sluša, a spreman je da se raspravlja. -Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom? A ima ljudi koji raspravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez knjige svjetilje. (Lukman, 20) A sve ono čemu je Allah dž.š dao život dao je i dušu, a kako drugačije dušu ispuniti, ako ne razmišljati o životu koji ti je darovan, o stvarima i bićima koji te okružuju, o tome šta će istinski ispuniti tvoju dušu, šta da uzimaš, primjenjuješ, radiš da bi je ispunio, da ona bude sita i zadovoljna, sačuvana od svakog zla, od ljudi koji je okružuju, uznemiravaju. Da bi čovjek mogao da uspostavi tu duhovnu komunikaciju, ispunjenost potrebno je razmišljanje, i prihvatanje jasne činjenice da nam je Allah dž.š poslao jasnu knjigu u kojoj nema nikakve sumnje, i da nam je ona vodič tokom ovog života, jer razmišljati o onom što je u njoj napisano smiruje dušu, čini da je ona sita, mirna, strpljiva, da nije uznemirena, da se ne ljuti, ne zavidi, ne čini zlo… Pa kako onda opstaju oni koji svoju dušu ničim ne hrane? Duša takvih je uznemirena, nesretna, ljubomorna na istinsku ili lažnu sreću drugih, a samo zato što nije pronašla svoj put da bude mirna, sretna i zadovoljna, put do svoje hrane, put do svoje zaštite, put do Onog koji ju je stvorio i pružio joj lijek i sreću. Svemu čemu je dat život nečim se hrani. Kako napuniti stomak, a dušu ostaviti da truhne. Danas toliko ljudi jedu od stresa, depresije, a neki i to zanemare tako što ne žele uzimati hranu, kažnjavaju sebe i ljute se na sve, a jedino ko je tu krivac su oni sami sebi. Zaista kad je čovjek u ovakvom stanju zapostavlja i tijelo i dušu, i porodicu, prijatelje, a najgore samog sebe. Želi smrt prije života. Ostaje sam, nemoćan i slab, što i jeste u našoj prirodi, ali ne željeti sebi pomoći misleći da je svakako uzalud, da je nemoguće da nas sve Bog kažnjava, i da mi nemamo prava na život, takve negativne misli i razmišljanja i vode čovjeka u propast, ali razmišljanje na bolji, ljepši, pozitivniji način vodi čovjeka do uspjeha. Vodi ga do penjanja, padanja i ustajanja. Hrabri čovjeka, spoznaje svoju vrijednost sa dubokom vjerom u sebe i Allaha dž.š, postaje zahvalan takvom odredbom i da sve što se dešava, dešava se za njegovo dobro, a nikako za njegovo loše. Jer misliti da si nešto skrivio samo što si tek počeo da živiš je velika zabluda, nas pravi život tek čeka, a sve na ovom svijetu je ispit, koliko ćemo biti izdržljivi, pokorni, ustrajni u činjenju dobra, u odgajanju sebe i duše do odgajanja naših potomaka, do odgajanja i učenja onih koji dolaze poslije nas, jer u sami smo tako učeni i naučeni. -“Čitaj (uči) u ime Gospodara tvoga, koji stvara”. (Al-Alaq, 1) Dat nam je život, Allah dž.š nam je udahnuo dušu, dato nam je i kako ćemo živjeti, dao je svemu smisao, razlog, cilj i svrhu, misliti da te Allah dž.š stvorio samo onako da bi spavao, ustajao i jeo, je mišljenje nas svih ali malo nas misli da ima nešto i više od toga, i da itekako postoji ono više što usrećuje sve nas. Pa put do istinske sreće je da sve čemu pronađeš smisao i svrhu je za tvoje dobro i dobrobit drugih. Allah dž.š nam je dao slobodnu volju, ali do određene granice, Njegove, koja se ne prelazi, kako bi mogli imati mjeru u svemu. Sve što čovjek radi previše ili premalo uvijek ima svoje loše rezultate. Ovaj život je traganje, borba, težnja da pored svega na Zemlji tvoja duša bude zadovoljna. Jer ona je nevidljiva, ali je osjetimo, a sve što je vidljivo, opipljivo je samo očima lijepo, ali ne i duši. Ona ljepotu vidi jedino u vjerovanje u Allaha dž.š, u pokornosti jedino Njemu, traženja oprosta i svakog dobra na oba svijeta od Njega, a koja li je sreća tek takvoj duši koja će gledati Allahovo dž.š lice? Osjetit će ljepotu i kako mu se u grudima nešto širi na samu pomisao i zamisao o tome, samo onaj koji vjeruje u Jedinog i Vječnog Gospodara svih svijetova. Dozvoli, otpusti svoju dušu da spozna svog Stvaraoca, ona će biti zadovoljna sa sobom i On sa njom. " A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj! " ( Al-Fagr, 27,28,29,30)

Hodam ti po snu
http://dream-girl.blogger.ba
27/02/2019 15:14