Hodam ti po snu

Dobrodošli na moj blog

01.02.2019.

Kakvo smo društvo jedni drugima?

Uz jutarnju kafu, gledala sam kroz prozor jak vjetar puše, toplo vrijeme kao proljeće, pa me vrati u djetinstvo i u jedan februar. Mislim da sam tad imala 5 godina, imala sam samo jednu prijateljicu ali se nismo svakodnevno družile nego samo onda kada se naši očevi zajedno nađu tad smo se i mi viđale. Kad si dijete sve ti je nepoznato, zanimljivo, puno te više uspiju sitnicama iznenaditi, obradovati i odvesti na mjesta koja doživiš kao bajku. Gdje onih par sati i trenutaka provedenih u igri ili na izletu u prirodi, obilasku grada učini kao da si negdje na posebna mjesta išao, kao da oni nisu na zemlji, a ustvarnosti su nam tako blizu. Sjećam se od tog dana jedne velike livade, gdje me tata odveo, a prije toga naglasio" vodim te na jedno mjesto", te svratio u jednu prodavnicu i kupio 2 sokića i nešto slatko. Kad smo stigli ugledala sam tu ogromnu livadu i svoju prijateljicu. Tu smo puštale "zmaja" do akšama, trčale i igrale se zajedno, pojele slatko i popile sokiće, tata nas je fotografisao. Taj dan je zabilježen na fotografiji koja se nalazi danas kod nje, nas dvije u crvenim kaputićima. Ne znam zašto ali i nakon toliko godina, to mi je najljepši izlet u životu. Kakvu sam samo slatkoću života osjetila u tih par sati mislim da nikad više neću. Danas me ta ista prijateljica razočarala, mnogo puta, naši očevi se povremeno čuju, ali se ne vide zbog udaljenosti (koja nije velika, niti je to opravdanje). Svi se udaljimo jedni od drugih kada odrastemo, ali zašto? Valjda, zato što smo zaboravili koliko smo jedne druge nekad činili sretnima, pa smo se posvađali i odlučili razići. Jer lakše je nekog povrijediti, nego ga nastojati razumijeti. Kako zapravo mi možemo naučiti od djece, da ljutiti se na nekog znači oprostiti, izgladiti, uzeti pouku iz sukoba i nastaviti se družiti. Ali kad si "veliki" neke stvari su neoprostive, ako se neko nikad ne uspije promijeniti. Ali ono što možemo kao "veliki" jeste da bez ikakvih namjera jedni drugima ne napakostimo iako bi najradije u nekim trenutcima takvo nešto i uradili. Ali takav ružan trenutak narušava međuljuske odnose, koji su čini mi se bili puno ljepši i bolji prije, jer se prije dalo nešto i pretrpiti, a danas niko to ne želi. Naši su nas roditelji kao malene učili da nekad trebamo opraštati, ali kako onda to nismo dosad naučili? Razmislimo i zapitajmo se da li vrijedi drugom zlo činiti, vraćati istom mjerom samo jer su i oni nas povrijedili i je li ono ikad dobrog donijelo? Ili treba da budemo dostojanstveni, oprostimo tamo kome se može oprostiti, lijepo sjesti porazgovarati, razumijeti. Stvoreni smo kao društvena bića, jedni smo drugima potrebni, niti više ima prijatelja, niti komšijskih lijepih odnosa, niti pružanja pomoći, niti obilazaka. Neka nas ne čudi onda ovo depresivno stanje ljudi, zatvaranje i zaključavanje vrata, ne pozivanja u kuću, u dvorište, takvo stanje truje dušu i crni je. Zaboravili smo pozdravljati, osmijehivati se, upitati nekog kako je, ali ne reda radi kao danas nego iskreno, brinući se, zaboravili smo na te "sitnice" koje zbližavaju. Okomili smo se jedni na druge. Dosta smo pričali i o ratu i o neprijateljstvu, sad je svaki narod sam sebi neprijatelj, mimo vjere mimo nacionalnosti, mimo svega.

Hodam ti po snu
<< 02/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
2425262728

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
5950

Powered by Blogger.ba