Hodam ti po snu

Dobrodošli na moj blog

09.11.2019.

Elhamdulillah🥀❤

Jedina je moć samo kod Allaha, On uistinu sve može samo sa jednim obraćanjem Njemu. Spominjala sam često svoj put ka Allahu. Jedini izlaz sam pronašla kod Njega, izlaz iz tolike tuge, ogorčenosti i bezvoljnosti da se pokrenem, da se "opet rodim", da sam nasmijana, sretna, zadovoljna, u miru... Tako nakon tri godine, tri godine mog liječenja namazom i u pokornosti Allahu, napokon sam izliječena, elhamdulillah. Zapravo najveći razlog moje depresije, anksioznosti jeste bila jedna osoba. Osoba sa kojom sam bila opčinjena, toliko zaljubljena, onda još spremna reći koliko je "volim", koliko mi je draga, a nije me zaista nikad bila vrijedna. To je ono što sami u glavi stvaramo, tu sliku da je neko takav, onakav kakvim mi želimo da on ili ona budu a to nisu, ni blizu. I tako čovjek oboli, sam sebi kaže volim ga više od svega, subhanallah. Sad kažem, nikog više od Gospodara svoga ne volim. Allah me iskušao upravo danas, živim pored te iste osobe, njegova kuća je preko puta moje. Možda je više nego čudno, ali na ovaj način sam shvatila da sam se jedino vjerom u Allaha izliječila, postala sam ravnodušna, nemam trunak emocije prema tom insanu. Pouku sam odmah uzela, da mi Allah ovim stavlja na znanje da niko veći od Njega nije, niko milostiviji, niko se više od Njega ne voli, ljudi me nisu izliječili psihičkih poremećaja, niko osim Njega. Postala sam ovisna samo o Njemu, koja je sloboda znati da ti ljudi ne mogu ništa, kad si čvrsto vezan samo za Vječnog, tu ti vezu niko oduzeti ne može, ona te drži u životu do kraja. Nema padanja, nema ne ustajanja, nema straha, brige, tuge, jer imaš uže za koje se držiš. Zaista je ta snaga stvarna, osjeti je onaj ko je istinski pokoran Allahu, onaj ko ga je istinski zavolio. Zato hvala Allahu svih svijetova, zar nije svrha upravo ova postaviti Gospodara na prvo mjesto, jer sićušni insani kao što sam ja, zar da njima robujem? Robuju ljudi svemu i svačem pa se dovedu do propasti. Ljudi čuvajte se ljudi i prevelike ljubavi prema njima, stvarima, postoji granica. Samo se Allah voli najviše!

16.08.2019.

Petak II ❤

Osjetih onaj divni osjećaj zadovoljsta i kažem elhamdulillah, zaista ti se Gospodaru moj ne mogu dovoljno zahvaliti na blagodatima koje si mi podario. Upravo blagodat koju sam sad spoznala, jeste uočavanje tuđih grešaka i učenje iz njih. Ali, imam priliku da baš takvima kažem da nije kraj, da Allah čeka baš nju ili njega da zatraži od Njega oprost i milost, priliku da osnažim, motivišem i obradujem ih jer su i oni učinili meni dobro, jer su podučili mene da ne uradim istu ili sličnu grešku. A kad se Allah smiluje svome robu, niko mu tu širinu i smiraj u prsima ne može priuštiti osim Njega. Zato nikog ne osuđujem, takvi nam trebaju, da nas uče, otvore nam oči, a mi ih obradujemo i kažemo da svako ima priliku da bude bolji i da oni isto tako budu sretni što su bili primjer da najgori u jednom trenutku može postati najbolji.

05.08.2019.

Nešto iz potištenosti II

Postoji ta potreba u čovjeku da piše. Da napiše sve ono što se mjesecima nakupljalo, da se svaka misao nakupljena mjesecima napiše na papir. Ta potreba dođe kao terapija, kao da govorite nekom sve ono što vas muči, ali nikog nema u vašoj blizini, osim Bog i papira. Pitam se, šta me to sve povrijeđuje, koliko sam sama tome pridonijela da me zaboli? Prolazim još uvijek neshvatanje mene od strane roditelja, zašto je toliko teško shvatiti svoje dijete? Ili shvataju ali ubodu te svojim izjavama. Dalje, pitam se čemu sam još doprinijela, eto tome da me pogađa nešto što mi je neko uradio iza leđa, i što je ta osoba sad ravnodušna i preponosna. Dalje, pitam se zašto sad evo baš sad imam potrebu da me neko koga vidim svojim očima, sluša dok sve ovo izgovaram, gdje bih mogla plakati sve do zadnje suze, da ništa ne kaže i na kraju samo zagrli. Odgovor je, sama sam sebi kriva, sama sam to sebi dozvolila svojim emocijama, mislima i tim osobama. Ali nismo savršeni, valjda tako učimo i uvijek ćemo, da se u budućnosti zaštitimo. Pitam se koliko puta ćemo se osjećati slabim, noseći onaj osjećaj kao da vas neko udara po leđima, glavi, rukama i nogama a vi govorite sebi: "izdržat ću, još sam živa, prestat će ovo, sigurno ovako treba, u ovom se krije neka mudrost, nisam ovo zaslužila, ali bit ću onda strpljiva jer zaista nije lahko i nikad neće biti, naučiti da život nekad boli i jače nego smo svjesni , ali strpljenje do sunca, topline i proljeća". Život boli od najmanje sitnice, ali kažem, do sunca, topline i proljeća.

26.07.2019.

Petak❤

Gospodaru moj, koji si me uputio na pravi put, na put istine, na put spasa, na put istinske sreće, na put zahvalnosti, na put smirenosti... Sjećam se prije tačno dvije godine, sjedila sam na svome krevetu, gledao si me uplakanu, iscrpljenu, nemoćnu, nezadovoljnu, slomljenu, beživotnu, bezvoljnu sa osjećajem da sam živa, a iz nutra postepeno umirem. Pomoći nisam imala, lutala sam i tražila spas, na kraju moga traganja Tebe sam se sjetila. Nekako si svojom voljom i moći učinio da te se sjetim, na vrijeme pred ono najgore, kad sam pomišljala na najgore, na smrt kao izlaz. Sjetila sam se Tebe i odlučno samo rekla "počet ću klanjati". Tog dana sam dobila još jednu priliku za život, Ti si bio moj spas i moje utočište, moj jedini izlaz iz tame i gušenja. Sad sjedim i učim suru El-Kahf, ajet u kojem kažeš:" I nije imao ko bi mu pomogao da pomogne, osim Allaha; a sam sebi nije mogao pomoći". (43 ajet). Gospodaru danas svjedočim tvojoj moći i tvojoj milosti, jedna sedžda je promijenila mene u cijelosti, danas sjedim na podu učeći ovu suru, gledam u isti krevet, više njega sam polijepila leptiriće i shvatila prije dvije godine iznad ovog kreveta nije bilo ništa, soba je bila prazna i tmurna, gledala sam u jednu tačku govoreći sebi kako sam nemoćna kako bih najradije da umrem, da bih sebi olakšala. Danas osjećam svu ljepotu vlastitog života koji mi nije darovan da bih ga ja okončala, nego Ti onako kako si mi odredio. Hvala Ti dragi Allahu na uputi i molim te da uputiš i moga oca kojeg svaki dan gledam kako se uništava, kako samog sebe postepeno ubija jer je bezpomoćan, vjerujem i nadam se da će te se sjetiti na vrijeme, u samoći u trenutku slabosti, Tvojom voljom. I molim te da uputiš sve one čija duša vapi za tobom, duše koje su presušile, koje se raspadaju, koje traže tvoje utočište. Amin❤

14.07.2019.

Zašto vole biti mali misleći da su veliki?

Ljudi smo i griješimo, to mogu da razumijem. Ali nikad se ne pokajati i nemati grižnju savjest, to već ne mogu da razumijem. Ima li za takve opravdanja? Zato jesmo ljudi i griješimo, a jesmo li još uvijek ljudi ako smo ustrajni da se ne pokajemo? Nekad se pitam s kojim pravom se čovjek ponosi sa učinjenom greškom, koliki je ponos u tom čovjeku samo? Zašto pitam se, da se osjeća moćnim, velikim, boljim a unutar sebe je zapravo kukavica i još je toga i on sam svjestan. Samo hrabri su iskreni, samo hrabri će priznati grešku i biti ta skupina ljudi koji griješe, samo hrabri će oprostiti i sebi i drugima, na greškama. Ali kukavica nikad neće pripadati toj skupini, ono čemu ona pripada nije ljudskost.

02.03.2019.

Zavoliš sa razlogom, a nikad namjerno.

Postoje ljudi koje ne voliš pa ih zavoliš, postoje i oni koje voliš pa ih zamrziš i postoje oni koje nikad ne zavoliš i nikad ne zamrziš. Koga voliš hrliš mu i kad ga voliš i kad ga mrziš.

27.02.2019.

Da li zaista možemo sve sami?

Pitam se da li čovjek stvarno može sve sam, da li se može sam probuditi, svjetlost ugledati, ustati na noge, otvoriti prozor, udahnuti, osjećati hladnoću ili toplinu, osjetiti lijep miris ili neugodan, čuti zvuk ptica, ljudskog glasa, zvuk psa, mačke, vidjeti brda, nebo, oblake, kako pada kiša, čuti grmljevinu, kupiti hranu bez imalo rada, raditi bez pronalaska posla kojeg voliš ili ne voliš, zapitati se odakle sam došao, koji je smisao mog postojanja, ko me uzdržava, bez koga ovo sve ne bih ni mogao imati? -Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste. (Al-Baqara, 18) Koliko se ljudi danas sve ovo upitalo, a i pored svih odgovora on je slijep, ne želi da sluša, a spreman je da se raspravlja. -Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom? A ima ljudi koji raspravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez knjige svjetilje. (Lukman, 20) A sve ono čemu je Allah dž.š dao život dao je i dušu, a kako drugačije dušu ispuniti, ako ne razmišljati o životu koji ti je darovan, o stvarima i bićima koji te okružuju, o tome šta će istinski ispuniti tvoju dušu, šta da uzimaš, primjenjuješ, radiš da bi je ispunio, da ona bude sita i zadovoljna, sačuvana od svakog zla, od ljudi koji je okružuju, uznemiravaju. Da bi čovjek mogao da uspostavi tu duhovnu komunikaciju, ispunjenost potrebno je razmišljanje, i prihvatanje jasne činjenice da nam je Allah dž.š poslao jasnu knjigu u kojoj nema nikakve sumnje, i da nam je ona vodič tokom ovog života, jer razmišljati o onom što je u njoj napisano smiruje dušu, čini da je ona sita, mirna, strpljiva, da nije uznemirena, da se ne ljuti, ne zavidi, ne čini zlo… Pa kako onda opstaju oni koji svoju dušu ničim ne hrane? Duša takvih je uznemirena, nesretna, ljubomorna na istinsku ili lažnu sreću drugih, a samo zato što nije pronašla svoj put da bude mirna, sretna i zadovoljna, put do svoje hrane, put do svoje zaštite, put do Onog koji ju je stvorio i pružio joj lijek i sreću. Svemu čemu je dat život nečim se hrani. Kako napuniti stomak, a dušu ostaviti da truhne. Danas toliko ljudi jedu od stresa, depresije, a neki i to zanemare tako što ne žele uzimati hranu, kažnjavaju sebe i ljute se na sve, a jedino ko je tu krivac su oni sami sebi. Zaista kad je čovjek u ovakvom stanju zapostavlja i tijelo i dušu, i porodicu, prijatelje, a najgore samog sebe. Želi smrt prije života. Ostaje sam, nemoćan i slab, što i jeste u našoj prirodi, ali ne željeti sebi pomoći misleći da je svakako uzalud, da je nemoguće da nas sve Bog kažnjava, i da mi nemamo prava na život, takve negativne misli i razmišljanja i vode čovjeka u propast, ali razmišljanje na bolji, ljepši, pozitivniji način vodi čovjeka do uspjeha. Vodi ga do penjanja, padanja i ustajanja. Hrabri čovjeka, spoznaje svoju vrijednost sa dubokom vjerom u sebe i Allaha dž.š, postaje zahvalan takvom odredbom i da sve što se dešava, dešava se za njegovo dobro, a nikako za njegovo loše. Jer misliti da si nešto skrivio samo što si tek počeo da živiš je velika zabluda, nas pravi život tek čeka, a sve na ovom svijetu je ispit, koliko ćemo biti izdržljivi, pokorni, ustrajni u činjenju dobra, u odgajanju sebe i duše do odgajanja naših potomaka, do odgajanja i učenja onih koji dolaze poslije nas, jer u sami smo tako učeni i naučeni. -“Čitaj (uči) u ime Gospodara tvoga, koji stvara”. (Al-Alaq, 1) Dat nam je život, Allah dž.š nam je udahnuo dušu, dato nam je i kako ćemo živjeti, dao je svemu smisao, razlog, cilj i svrhu, misliti da te Allah dž.š stvorio samo onako da bi spavao, ustajao i jeo, je mišljenje nas svih ali malo nas misli da ima nešto i više od toga, i da itekako postoji ono više što usrećuje sve nas. Pa put do istinske sreće je da sve čemu pronađeš smisao i svrhu je za tvoje dobro i dobrobit drugih. Allah dž.š nam je dao slobodnu volju, ali do određene granice, Njegove, koja se ne prelazi, kako bi mogli imati mjeru u svemu. Sve što čovjek radi previše ili premalo uvijek ima svoje loše rezultate. Ovaj život je traganje, borba, težnja da pored svega na Zemlji tvoja duša bude zadovoljna. Jer ona je nevidljiva, ali je osjetimo, a sve što je vidljivo, opipljivo je samo očima lijepo, ali ne i duši. Ona ljepotu vidi jedino u vjerovanje u Allaha dž.š, u pokornosti jedino Njemu, traženja oprosta i svakog dobra na oba svijeta od Njega, a koja li je sreća tek takvoj duši koja će gledati Allahovo dž.š lice? Osjetit će ljepotu i kako mu se u grudima nešto širi na samu pomisao i zamisao o tome, samo onaj koji vjeruje u Jedinog i Vječnog Gospodara svih svijetova. Dozvoli, otpusti svoju dušu da spozna svog Stvaraoca, ona će biti zadovoljna sa sobom i On sa njom. " A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj! " ( Al-Fagr, 27,28,29,30)

01.02.2019.

Kakvo smo društvo jedni drugima?

Uz jutarnju kafu, gledala sam kroz prozor jak vjetar puše, toplo vrijeme kao proljeće, pa me vrati u djetinstvo i u jedan februar. Mislim da sam tad imala 5 godina, imala sam samo jednu prijateljicu ali se nismo svakodnevno družile nego samo onda kada se naši očevi zajedno nađu tad smo se i mi viđale. Kad si dijete sve ti je nepoznato, zanimljivo, puno te više uspiju sitnicama iznenaditi, obradovati i odvesti na mjesta koja doživiš kao bajku. Gdje onih par sati i trenutaka provedenih u igri ili na izletu u prirodi, obilasku grada učini kao da si negdje na posebna mjesta išao, kao da oni nisu na zemlji, a ustvarnosti su nam tako blizu. Sjećam se od tog dana jedne velike livade, gdje me tata odveo, a prije toga naglasio" vodim te na jedno mjesto", te svratio u jednu prodavnicu i kupio 2 sokića i nešto slatko. Kad smo stigli ugledala sam tu ogromnu livadu i svoju prijateljicu. Tu smo puštale "zmaja" do akšama, trčale i igrale se zajedno, pojele slatko i popile sokiće, tata nas je fotografisao. Taj dan je zabilježen na fotografiji koja se nalazi danas kod nje, nas dvije u crvenim kaputićima. Ne znam zašto ali i nakon toliko godina, to mi je najljepši izlet u životu. Kakvu sam samo slatkoću života osjetila u tih par sati mislim da nikad više neću. Danas me ta ista prijateljica razočarala, mnogo puta, naši očevi se povremeno čuju, ali se ne vide zbog udaljenosti (koja nije velika, niti je to opravdanje). Svi se udaljimo jedni od drugih kada odrastemo, ali zašto? Valjda, zato što smo zaboravili koliko smo jedne druge nekad činili sretnima, pa smo se posvađali i odlučili razići. Jer lakše je nekog povrijediti, nego ga nastojati razumijeti. Kako zapravo mi možemo naučiti od djece, da ljutiti se na nekog znači oprostiti, izgladiti, uzeti pouku iz sukoba i nastaviti se družiti. Ali kad si "veliki" neke stvari su neoprostive, ako se neko nikad ne uspije promijeniti. Ali ono što možemo kao "veliki" jeste da bez ikakvih namjera jedni drugima ne napakostimo iako bi najradije u nekim trenutcima takvo nešto i uradili. Ali takav ružan trenutak narušava međuljuske odnose, koji su čini mi se bili puno ljepši i bolji prije, jer se prije dalo nešto i pretrpiti, a danas niko to ne želi. Naši su nas roditelji kao malene učili da nekad trebamo opraštati, ali kako onda to nismo dosad naučili? Razmislimo i zapitajmo se da li vrijedi drugom zlo činiti, vraćati istom mjerom samo jer su i oni nas povrijedili i je li ono ikad dobrog donijelo? Ili treba da budemo dostojanstveni, oprostimo tamo kome se može oprostiti, lijepo sjesti porazgovarati, razumijeti. Stvoreni smo kao društvena bića, jedni smo drugima potrebni, niti više ima prijatelja, niti komšijskih lijepih odnosa, niti pružanja pomoći, niti obilazaka. Neka nas ne čudi onda ovo depresivno stanje ljudi, zatvaranje i zaključavanje vrata, ne pozivanja u kuću, u dvorište, takvo stanje truje dušu i crni je. Zaboravili smo pozdravljati, osmijehivati se, upitati nekog kako je, ali ne reda radi kao danas nego iskreno, brinući se, zaboravili smo na te "sitnice" koje zbližavaju. Okomili smo se jedni na druge. Dosta smo pričali i o ratu i o neprijateljstvu, sad je svaki narod sam sebi neprijatelj, mimo vjere mimo nacionalnosti, mimo svega.

31.01.2019.

Nešto iz potištenosti

Kako je samoća divna kad znaš da je Jedini i Vječni uvijek bio uz tebe. Ljudi su bili i prošli,"prijatelji" su bili i više nisu. Kada si sam sa Vječnim shvatiš da do sad i još do kad na ljude se ne možeš osloniti. Prođu ti slike osoba, osoba koje si znao, a sad ih kao više ne znaš, stide te se, zaobilaze te, svjesni da si svako dobro pružio, prijatelj iskreni bio. Kao ljudi mnogo smo slabašna bića, takva nam priroda, nekad sebe sami razočaramo, pa kako onda očekujemo da drugima vjerujemo,samo se Njemu 100% vjeruje i na njega se samo oslanja. Tako eto dočekala i ja da "odrastem", iako nikad nisam htjela. Sjedim sama, stan je ostao meni, brat ide dalje, roditelji nisu tu. I jedino što sad vidim jeste čisti moj put. Pa razmišljam kako ću sama dalje, u stan ući, glas nikome ne čuti, samo onaj svoj unutarnji. Ali On mi ne da, da se rastužim. Sjedim misleći da sam sama, da suze lijem, bespomoćna budem. Šejtan hoće, prokletnik nikad ne spava, ali Gospodar moj mi ne da, odupirem se svakom zlu, moj put je još dug.On mi uliva snagu svakom mojom molitvom, daje mi svjetlo, jer iskušenja su mnogobrojna, nekad dugo traju, a nekad kratko. Kad je sve potaman, čovjek je sit pa se pita" šta bih ja mogao dalje sa sobom? Pa ne zna, iako ne mora baš ništa osim da uživa, on sam sebi nađe problem. Sjedim i slušam ezan "dođite na spas", pa mi dođe"pa ja zaista nisam sama ovaj glas ću 5 puta u danu slušati, neko će me pozivati na spas, na namaz". Kada nikog ne vidim ispred sebe, slušat ću nečiji glas ,poziv na namaz. Sjedim zahvalna Bogu na svemu, ako je išta sreća to je znati i osjećati da nikad nisam sama, da je Gospodar moj sa mnom, koji čuje moj glas,vidi svaku suzu, jedini slušač kad su sami zidovi oko mene i jedina nada i moj Pomagač, za dalje, za život pun nade, za reći uvijek sebi da će uskoro proljeće,cvjetovi. Jer sve je prolazno, sve se mijenja, sve bude i prođe ali Vječni uvijek bdije nad nama.

03.01.2019.

Ne liječi vrijeme,nego mi svojom voljom :)

Shvatila sam prije nekoliko da čekati nešto ili nekog nije vrijedno mene i mog života. Svaki sat, dan, mjesec i godine nisu vrijedni da nešto ili nekog čekamo. Zanimljivo je da se budimo i mislimo ili na prošlost ili na budućnost. Čekamo nekog iz prošlosti, a na nešto da se desi u budućnosti. Živjeti i buditi se na ovakav način jasno mi daje do znanja da ne živim u sadašnjosti. Ona je najbitnija, ništa i nikog se ne treba čekati, treba trenutak živjeti, osjetiti ga i svoje misli usredsrediti u ovaj trenutak. U prošlosti nema ničeg u budućnosti ima svega, ali ništa nije vrijedno da bi zavirili tamo. Jer tamo ima svega, bol koju osjetimo iz prošlosti i bol koja će tek doći nema svrhe živjeti opet i unaprijed. Zato ovaj trenutak ne bih mijanjala ni za prošlost niti za budućnost. Voditi se samo sa sadašnjošću ne daje nam prostora da ikad više živimo prošlost ili budućnost.


Stariji postovi

Hodam ti po snu
<< 11/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
3510

Powered by Blogger.ba