Hodam ti po snu

Dobrodošli na moj blog

02.03.2019.

Zavoliš sa razlogom, a nikad namjerno.

Postoje ljudi koje ne voliš pa ih zavoliš, postoje i oni koje voliš pa ih zamrziš i postoje oni koje nikad ne zavoliš i nikad ne zamrziš. Koga voliš hrliš mu i kad ga voliš i kad ga mrziš.

27.02.2019.

Da li zaista možemo sve sami?

Pitam se da li čovjek stvarno može sve sam, da li se može sam probuditi, svjetlost ugledati, ustati na noge, otvoriti prozor, udahnuti, osjećati hladnoću ili toplinu, osjetiti lijep miris ili neugodan, čuti zvuk ptica, ljudskog glasa, zvuk psa, mačke, vidjeti brda, nebo, oblake, kako pada kiša, čuti grmljevinu, kupiti hranu bez imalo rada, raditi bez pronalaska posla kojeg voliš ili ne voliš, zapitati se odakle sam došao, koji je smisao mog postojanja, ko me uzdržava, bez koga ovo sve ne bih ni mogao imati? -Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste. (Al-Baqara, 18) Koliko se ljudi danas sve ovo upitalo, a i pored svih odgovora on je slijep, ne želi da sluša, a spreman je da se raspravlja. -Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom? A ima ljudi koji raspravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez knjige svjetilje. (Lukman, 20) A sve ono čemu je Allah dž.š dao život dao je i dušu, a kako drugačije dušu ispuniti, ako ne razmišljati o životu koji ti je darovan, o stvarima i bićima koji te okružuju, o tome šta će istinski ispuniti tvoju dušu, šta da uzimaš, primjenjuješ, radiš da bi je ispunio, da ona bude sita i zadovoljna, sačuvana od svakog zla, od ljudi koji je okružuju, uznemiravaju. Da bi čovjek mogao da uspostavi tu duhovnu komunikaciju, ispunjenost potrebno je razmišljanje, i prihvatanje jasne činjenice da nam je Allah dž.š poslao jasnu knjigu u kojoj nema nikakve sumnje, i da nam je ona vodič tokom ovog života, jer razmišljati o onom što je u njoj napisano smiruje dušu, čini da je ona sita, mirna, strpljiva, da nije uznemirena, da se ne ljuti, ne zavidi, ne čini zlo… Pa kako onda opstaju oni koji svoju dušu ničim ne hrane? Duša takvih je uznemirena, nesretna, ljubomorna na istinsku ili lažnu sreću drugih, a samo zato što nije pronašla svoj put da bude mirna, sretna i zadovoljna, put do svoje hrane, put do svoje zaštite, put do Onog koji ju je stvorio i pružio joj lijek i sreću. Svemu čemu je dat život nečim se hrani. Kako napuniti stomak, a dušu ostaviti da truhne. Danas toliko ljudi jedu od stresa, depresije, a neki i to zanemare tako što ne žele uzimati hranu, kažnjavaju sebe i ljute se na sve, a jedino ko je tu krivac su oni sami sebi. Zaista kad je čovjek u ovakvom stanju zapostavlja i tijelo i dušu, i porodicu, prijatelje, a najgore samog sebe. Želi smrt prije života. Ostaje sam, nemoćan i slab, što i jeste u našoj prirodi, ali ne željeti sebi pomoći misleći da je svakako uzalud, da je nemoguće da nas sve Bog kažnjava, i da mi nemamo prava na život, takve negativne misli i razmišljanja i vode čovjeka u propast, ali razmišljanje na bolji, ljepši, pozitivniji način vodi čovjeka do uspjeha. Vodi ga do penjanja, padanja i ustajanja. Hrabri čovjeka, spoznaje svoju vrijednost sa dubokom vjerom u sebe i Allaha dž.š, postaje zahvalan takvom odredbom i da sve što se dešava, dešava se za njegovo dobro, a nikako za njegovo loše. Jer misliti da si nešto skrivio samo što si tek počeo da živiš je velika zabluda, nas pravi život tek čeka, a sve na ovom svijetu je ispit, koliko ćemo biti izdržljivi, pokorni, ustrajni u činjenju dobra, u odgajanju sebe i duše do odgajanja naših potomaka, do odgajanja i učenja onih koji dolaze poslije nas, jer u sami smo tako učeni i naučeni. -“Čitaj (uči) u ime Gospodara tvoga, koji stvara”. (Al-Alaq, 1) Dat nam je život, Allah dž.š nam je udahnuo dušu, dato nam je i kako ćemo živjeti, dao je svemu smisao, razlog, cilj i svrhu, misliti da te Allah dž.š stvorio samo onako da bi spavao, ustajao i jeo, je mišljenje nas svih ali malo nas misli da ima nešto i više od toga, i da itekako postoji ono više što usrećuje sve nas. Pa put do istinske sreće je da sve čemu pronađeš smisao i svrhu je za tvoje dobro i dobrobit drugih. Allah dž.š nam je dao slobodnu volju, ali do određene granice, Njegove, koja se ne prelazi, kako bi mogli imati mjeru u svemu. Sve što čovjek radi previše ili premalo uvijek ima svoje loše rezultate. Ovaj život je traganje, borba, težnja da pored svega na Zemlji tvoja duša bude zadovoljna. Jer ona je nevidljiva, ali je osjetimo, a sve što je vidljivo, opipljivo je samo očima lijepo, ali ne i duši. Ona ljepotu vidi jedino u vjerovanje u Allaha dž.š, u pokornosti jedino Njemu, traženja oprosta i svakog dobra na oba svijeta od Njega, a koja li je sreća tek takvoj duši koja će gledati Allahovo dž.š lice? Osjetit će ljepotu i kako mu se u grudima nešto širi na samu pomisao i zamisao o tome, samo onaj koji vjeruje u Jedinog i Vječnog Gospodara svih svijetova. Dozvoli, otpusti svoju dušu da spozna svog Stvaraoca, ona će biti zadovoljna sa sobom i On sa njom. " A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj! " ( Al-Fagr, 27,28,29,30)

01.02.2019.

Kakvo smo društvo jedni drugima?

Uz jutarnju kafu, gledala sam kroz prozor jak vjetar puše, toplo vrijeme kao proljeće, pa me vrati u djetinstvo i u jedan februar. Mislim da sam tad imala 5 godina, imala sam samo jednu prijateljicu ali se nismo svakodnevno družile nego samo onda kada se naši očevi zajedno nađu tad smo se i mi viđale. Kad si dijete sve ti je nepoznato, zanimljivo, puno te više uspiju sitnicama iznenaditi, obradovati i odvesti na mjesta koja doživiš kao bajku. Gdje onih par sati i trenutaka provedenih u igri ili na izletu u prirodi, obilasku grada učini kao da si negdje na posebna mjesta išao, kao da oni nisu na zemlji, a ustvarnosti su nam tako blizu. Sjećam se od tog dana jedne velike livade, gdje me tata odveo, a prije toga naglasio" vodim te na jedno mjesto", te svratio u jednu prodavnicu i kupio 2 sokića i nešto slatko. Kad smo stigli ugledala sam tu ogromnu livadu i svoju prijateljicu. Tu smo puštale "zmaja" do akšama, trčale i igrale se zajedno, pojele slatko i popile sokiće, tata nas je fotografisao. Taj dan je zabilježen na fotografiji koja se nalazi danas kod nje, nas dvije u crvenim kaputićima. Ne znam zašto ali i nakon toliko godina, to mi je najljepši izlet u životu. Kakvu sam samo slatkoću života osjetila u tih par sati mislim da nikad više neću. Danas me ta ista prijateljica razočarala, mnogo puta, naši očevi se povremeno čuju, ali se ne vide zbog udaljenosti (koja nije velika, niti je to opravdanje). Svi se udaljimo jedni od drugih kada odrastemo, ali zašto? Valjda, zato što smo zaboravili koliko smo jedne druge nekad činili sretnima, pa smo se posvađali i odlučili razići. Jer lakše je nekog povrijediti, nego ga nastojati razumijeti. Kako zapravo mi možemo naučiti od djece, da ljutiti se na nekog znači oprostiti, izgladiti, uzeti pouku iz sukoba i nastaviti se družiti. Ali kad si "veliki" neke stvari su neoprostive, ako se neko nikad ne uspije promijeniti. Ali ono što možemo kao "veliki" jeste da bez ikakvih namjera jedni drugima ne napakostimo iako bi najradije u nekim trenutcima takvo nešto i uradili. Ali takav ružan trenutak narušava međuljuske odnose, koji su čini mi se bili puno ljepši i bolji prije, jer se prije dalo nešto i pretrpiti, a danas niko to ne želi. Naši su nas roditelji kao malene učili da nekad trebamo opraštati, ali kako onda to nismo dosad naučili? Razmislimo i zapitajmo se da li vrijedi drugom zlo činiti, vraćati istom mjerom samo jer su i oni nas povrijedili i je li ono ikad dobrog donijelo? Ili treba da budemo dostojanstveni, oprostimo tamo kome se može oprostiti, lijepo sjesti porazgovarati, razumijeti. Stvoreni smo kao društvena bića, jedni smo drugima potrebni, niti više ima prijatelja, niti komšijskih lijepih odnosa, niti pružanja pomoći, niti obilazaka. Neka nas ne čudi onda ovo depresivno stanje ljudi, zatvaranje i zaključavanje vrata, ne pozivanja u kuću, u dvorište, takvo stanje truje dušu i crni je. Zaboravili smo pozdravljati, osmijehivati se, upitati nekog kako je, ali ne reda radi kao danas nego iskreno, brinući se, zaboravili smo na te "sitnice" koje zbližavaju. Okomili smo se jedni na druge. Dosta smo pričali i o ratu i o neprijateljstvu, sad je svaki narod sam sebi neprijatelj, mimo vjere mimo nacionalnosti, mimo svega.

31.01.2019.

Nešto iz potištenosti

Kako je samoća divna kad znaš da je Jedini i Vječni uvijek bio uz tebe. Ljudi su bili i prošli,"prijatelji" su bili i više nisu. Kada si sam sa Vječnim shvatiš da do sad i još do kad na ljude se ne možeš osloniti. Prođu ti slike osoba, osoba koje si znao, a sad ih kao više ne znaš, stide te se, zaobilaze te, svjesni da si svako dobro pružio, prijatelj iskreni bio. Kao ljudi mnogo smo slabašna bića, takva nam priroda, nekad sebe sami razočaramo, pa kako onda očekujemo da drugima vjerujemo,samo se Njemu 100% vjeruje i na njega se samo oslanja. Tako eto dočekala i ja da "odrastem", iako nikad nisam htjela. Sjedim sama, stan je ostao meni, brat ide dalje, roditelji nisu tu. I jedino što sad vidim jeste čisti moj put. Pa razmišljam kako ću sama dalje, u stan ući, glas nikome ne čuti, samo onaj svoj unutarnji. Ali On mi ne da, da se rastužim. Sjedim misleći da sam sama, da suze lijem, bespomoćna budem. Šejtan hoće, prokletnik nikad ne spava, ali Gospodar moj mi ne da, odupirem se svakom zlu, moj put je još dug.On mi uliva snagu svakom mojom molitvom, daje mi svjetlo, jer iskušenja su mnogobrojna, nekad dugo traju, a nekad kratko. Kad je sve potaman, čovjek je sit pa se pita" šta bih ja mogao dalje sa sobom? Pa ne zna, iako ne mora baš ništa osim da uživa, on sam sebi nađe problem. Sjedim i slušam ezan "dođite na spas", pa mi dođe"pa ja zaista nisam sama ovaj glas ću 5 puta u danu slušati, neko će me pozivati na spas, na namaz". Kada nikog ne vidim ispred sebe, slušat ću nečiji glas ,poziv na namaz. Sjedim zahvalna Bogu na svemu, ako je išta sreća to je znati i osjećati da nikad nisam sama, da je Gospodar moj sa mnom, koji čuje moj glas,vidi svaku suzu, jedini slušač kad su sami zidovi oko mene i jedina nada i moj Pomagač, za dalje, za život pun nade, za reći uvijek sebi da će uskoro proljeće,cvjetovi. Jer sve je prolazno, sve se mijenja, sve bude i prođe ali Vječni uvijek bdije nad nama.

03.01.2019.

Ne liječi vrijeme,nego mi svojom voljom :)

Shvatila sam prije nekoliko da čekati nešto ili nekog nije vrijedno mene i mog života. Svaki sat, dan, mjesec i godine nisu vrijedni da nešto ili nekog čekamo. Zanimljivo je da se budimo i mislimo ili na prošlost ili na budućnost. Čekamo nekog iz prošlosti, a na nešto da se desi u budućnosti. Živjeti i buditi se na ovakav način jasno mi daje do znanja da ne živim u sadašnjosti. Ona je najbitnija, ništa i nikog se ne treba čekati, treba trenutak živjeti, osjetiti ga i svoje misli usredsrediti u ovaj trenutak. U prošlosti nema ničeg u budućnosti ima svega, ali ništa nije vrijedno da bi zavirili tamo. Jer tamo ima svega, bol koju osjetimo iz prošlosti i bol koja će tek doći nema svrhe živjeti opet i unaprijed. Zato ovaj trenutak ne bih mijanjala ni za prošlost niti za budućnost. Voditi se samo sa sadašnjošću ne daje nam prostora da ikad više živimo prošlost ili budućnost.

31.12.2018.

Ako budeš znao vrijednost svog života znat ćeš i tuđeg!

U mojoj okolini često kad neko umre, ljudi krenu sa izjavama i pitanjima, najčešće" Eto šta ti je ovaj život? Ništa". Zanimljivo, kako sebi uvijek postavimo bitno pitanje i ujedno damo odgovor. Pitanje koje se ne pitamo dok na pogrešan način uživamo u životu. Česta rečenica, kao "motivacijska" glasi: "ma živi život, jedan je, živi dok si mlad, sutra ćeš plakati kad doživiš starost, žalit ćeš što nisi ovo što nisi ono, ne vrijedi tugovati". A na kraju ta naizgled ohrabrujuća i motivacijska poruka odvede čovjeka da uzme alkohol, drogu, izlazi noću, odlazi kasno i vraća se rano, odlazi bez brige i pameti gdje će se sutra probuditi,bez pitanja i hoće li uopšte, ma svakako jedan je život. Sklon je tučama, neprimjerenom ponašanju, ponašanju koje nije ni blizu normalnom kaže "ma samo jedna čašica" da jedna čašica koja dovede da se ubije nekoliko MLADIH života, uzmeš nekome mladost zbog svoje mladosti, pa kako onda nastaviti živjeti svoju starost sa znanjem da si ubio 2 mlada života, povrijedio 3 života. I kako onda da neko kaže ma nije loš alkohol i droga,ako si umjeren ako ne uzimaš puno. Koga zavaravate? Što sami sebe u laž tjerate, sami sebi mezar kopate, a najgore što prije svog drugom ste iskopali ni krivom ni dužnom. Iskopate ga nekom ko zna vrijednost života, ko zna šta mu je cilj i pravac zbog svojih hirova, za svoje ludosti i mladosti,jer šta normalan zna šta je mladost i ludost? Zna itekako zna za razliku od pojedinaca. Pa se pitam šta je sa omladinom, gdje je vaša budućnost, jeste li svjesni za šta živite, gdje vam koraci idu, gdje gazite, korake pružate, kojim putem idete, da li ste normalni, kome robujete? Blago li onom ko samo misli koja je sljedeća destinacija za oduzeti sebi i drugom život. A može se itekako može drugačije živjeti, kad bi samo jedan dan pomagali ljudima, djeci, komšiji znali bi svoju vrijednost postojanja. Ali svi biraju loš put za ubiti sebe i drugog,jer ko uopšte zna za što je čovjek stvoren,koja mu je vrijednost? Ne osvjestimo li se ubit ćemo sve ljude ove Zemlje.

07.12.2018.

Od mene ti je ostalo samo pero

Zašto me ptice inspirišu? Vidim u njima sebe, Krhke su i pomalo lahke na prvu, Ali na drugu već nisu, Svaka svoju težinu nosi sa sobom šireći krila, Ta krila su njena sloboda, Ako ih joj oduzmeš oduzeo si joj život Ona zna da voli,ona nosi svaki teret pa ga pusti,kako svoja krila ne bi umorila, Sve sam nekako to ja, ako mi oduzmeš krila oduzeo si mi život, Ako možeš razumi me i leti sa mnom zajedno,ako ne možeš nosit ću te jedno vrijeme a zatim pustiti, Moja krila,moja sloboda mi ne daju da mi baš ti oduzmeš život svojim željama, koje promašuju moju snagu da podnesem i ponesem.

13.11.2018.

Motivacija sebi

Ne odustaj bliži se ono najgore,bliži se oluja koju si sanjala,bit će jaka ali ni blizu onoj koju si sanjala,ali istrajat ćeš ukoliko uspiješ sebe kontrolisati. Ukoliko se zaštitiš i budeš čvrsta i stabilna.Ne daj da te poljulja. Budi istrajna dok god ne prođe,onda kada prođe čega te veliko olakšanje.Nešto te lijepo i ugodno čeka,nešto što si zaslužila.Idi po to! Idi po uspjeh! Još jednom NE ODUSTAJ! Ne odustaj jer niko i ništa nije vrijednije od onog što ti nosiš u sebi,izađi i pokaži koliko hrabrosti imaš,pokaži da mnogi griješe,a sebe ugodno iznenadi. NE ODUSTAJ dok ne prođu oluje,pripremi sebi oslonac na samu sebe i ne daj da te išta poljulja. Ne dozvoli oluji da te odnese,da ti trag izbriše. Budi čvrsta stijena.Imaš temelj za to.

27.10.2018.

Radimo na sebi i svijet će biti bolji

Često puta prećutim,napola saslušam one koji samo kukaju,drugima mahane traže,žale se sad na ovog sad na onog,ljutnju svoju šire dalje,svaka druga riječ im je nepravda i znate već o kakvim ljudima je riječ... Zapitam se samo da li kad se probude zahvale na tom danu,da li razmišljaju o ljepoti jutra,o tome kako su se probudili potpuno zdravi,u toplom krevetu,da li žive taj poseban trenutak ili jedino o čemu tad misle jeste kako je svijet nepravedan i kako su drugi krivi što su oni nesretni. Čast izuzetcima koji se bore za pravdu,koji imaju razloga boriti se za nešto vrijedno,ali šta je sa onima koji svako malo za nešto ili nekog prigovaraju? Jasno je,ne živi im se,toliko su svoje misli načinili negativnim,crnilom i jedino što iz njih izlazi jeste ružan govor. Kao paraziti su,neuhranjena im duša,davno je ostala gladna,kako uopšte takve duše opstaju u životu? Pitam se zašto to sebi neko da čini,pa zar je ovaj prolazan svijet vrijedan da se tako nečem beskorisnom pridaje pažnja? Ako imalo vjerujete u onaj svijet ili ne vjerujete svakako bi ovo trebali shvatiti.Kad će se te umorne duše probuditi ako ne sad,ovog trenutka?Zašto je toliko teško shvatiti da je ovaj život vrijedan življenja,da ste ovdje sa razlogom,jer da niste ne bi se sigurno vaša duša kretala u ovolikom moru duša koje su se ovo isto pitale barem nekoliko puta. Zar vrijedi trovati svoju dušu zbog druge iste te umorne duše? Ne vrijedi,vrijedi se probuditi, osvijestiti se i shvatiti da je ovaj dan samo vaš i ničiji drugi i da je svrha nahraniti dušu,širiti pozitivu i davati drugima,pomagati.Ako danas imate samo kruh za ručak prepolovite ga i dajte onom ko je isto gladan koliko i vi,nahranit ćete svoju dušu,osjećat će te se bolje i neće više biti važno u kakvom nepravednom svijetu živimo.Jer svako treba da polazi od sebe,a ne od drugog. Davno smo se svi istim zarazili,hajde da se zarazimo nečim pozitivnim,vrijednim našeg postojanja,ali isto i kao kolektiva. Onaj svijet je i za nas i za njih(loše),ne mislite da će lahko proći kao što su ovdje prošli.Niste vi krivi što ste dobri i vrijedni. Krivi ste što sami sebi nepravdu činite bez ikakve potrebe,jer svrhe svakako nema.

23.10.2018.

Budimo poput ptice.

Pita me moja Lejla:"Jel tako sad koliki god da su problemi lahko ih podnosiš i opet si sretna ❤ to je znak da ti je iman dobar mašallah. Rekoh joj "znaš kako,kao da držim jedan kišobran i svi ti problemi,brige,zabrinutost padaju na kišobran i slijevaju se pored mene,ali me ne dodiruju. Svjesna sam te kiše,ali pod Allahovom sam zaštitom,kao da lebdim, kao da su svi oni ispod mene. I jesu pali su na tlo, a kako kiša ne traje dugo tako i problemi isto. Sve što bude,sve što padne na tlo tako se i osuši na njemu." Iman daje insanu snagu,slobodu,sreću pa od tolike sreće širimo ruke,zadovoljni što bez Njega krila svoja ne bi nikad otvorili. Zar oni ne vide ptice iznad sebe kako raširenih krila lete, a i skupljaju ih? Samo ih Milostivi drži; On, zaista, sve dobro vidi.“ El-Mulk, 19.


Stariji postovi

Hodam ti po snu
<< 03/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
1768

Powered by Blogger.ba